Olimpijske igre gluhih i Paralimpijske igre
U svijetu međunarodnog športa postoje Olimpijske igre i natjecanja za invalide, kao što su Paralimpijske igre, Olimpijske igre gluhih i Specijalna olimpijada. Olimpijske igre, po svojoj osobnosti nisu dostupne većini invalidnih športaša. Formiranje specijalnih natjecanja za atletičare, sa fizičkim i mentalnim nedostatkom, ili za gluhe, stvorilo je mogućnost natjecanja onim športašima, koji to nikad prije nisu iskusili. Međutim, među čujućom populacijom postoji uvjerenje da je gluhoća samo jedna vrsta invaliditeta i da su gluhi samo kao manjinska podgrupa u glavnoj populaciji invalida. To nerazumijevanje nas je dovelo do jednog vrlo važnog pitanja: Zašto se svi invalidi, uključujući i gluhe ne natječu u samo jednim Igrama? Ovaj predložak pojašnjava perspektivu komune gluhih kao odgovor na to pitanje.
Poznavanje povijesti Olimpijskih igara gluhih (bivših Svjetskih igara gluhih)
Olimpijske igre, kao što je svima poznato, mjesto su športskih susreta zdravih sportaša. Ta moderna verzija igara se održava od 1896. godine kada ju je osnovao Baron de Coubertin. Olimpijske igre gluhih osnovane su 1924. godine i od tada se redovito održavaju. Paralimpijske igre su prvi puta održane u Rimu 1960. godine. Prije njih postojale su Igre u invalidskim kolicima, koje su počele 1948. godine. U rimskom natjecanju nisu mogli sudjelovati natjecatelji u invalidskim kolicima. U kasnijim godinama, Paralimpijske igre su prihvatile sudjelovanje celebralaca, slijepih, amputiraca i drugih. Od 1966. godine, na tim natjecanjima sudjeluju i neki atletičari sa mentalnim nedostatkom. Međunarodni odbor za šport gluhih ( CISS – The Comite international des Sports des Sourds) je tijelo koje kontrolira Olimpijske igre gluhih. Sastoji se od nacionalnih športskih saveza gluhih i vodi ga Izvršni odbor od 8 članova, koji su svi gluhe osobe. CISS je priznat od strane MOO još 1955. godine. Godine 1966. MOO ga je nagradio pohvalom za vrijeme održavanja Coubertin kupa za njegovo striktno pridržavanje i zastupanje olimpijskih ideala i za njegove zasluge u svijetu međunarodnog športa. 1985. godine predsjednik Mr. Juan Antonio Samaranch zatražio je CISS da se pridruži u Međunarodni koordinacijski odbor – MKO ( predhodnica Međunarodnom Paralimpijskom Odboru – MPO ) i da pruži organizacijsku strukturu za invalidski šport unutar MOO. Nakon što su dane garancije da će zadržati svoju autonomiju i moći nastaviti sa Olimpijskim igrama gluhih, CISS je pristupio MKO-u 1986. godine. Kada je MKO postao MPO , CISS je postao osnivački član MPO-a, nakon pregovora za svoju neovisnost i da može nastaviti sa Olimpijskim igrama gluhih i dijeliti financije, koje su namijenjene za šport invalida. Ta odluka nije dobro došla među krugovima ostalih športskih organizacija invalida. Ipak MPO je osnovan i CISS je zauzeo svoje mjesto u Izvršnom odboru MPO-a. Kako se bližila 1990. godina, problemi su naglo porasli. U Nacionalnim Olimpijskim Odborima je postojala velika zbunjenost glede statusa Olimpijskih igara gluhih i gluhih športaša. Mnogi nacionalni športski savezi, koji su prije imali direktne i usklađene odnose sa Nacionalnim Olimpijskim odborima ( – NOO), izgubili su tu vezu i bili prisiljeni ući pod okrilje nacionalnih športskih saveza invalida. Izgubili su autonomiju i većinu svoje financijske potpore. Nekima je bilo zabranjeno nastupati na Olimpijskim igrama gluhih i bilo im je rečeno neka nastupaju na Paralimpijskim igrama, iako tamo nije bilo nikakvih natjecanja za gluhe. Pokušaji da MOO intervenira i pomogne da se problemi riješe nisu urodili plodom. Štoviše, MOO nije dijelio sredstva sa MPO-om usprkos originalnom dogovoru. Konačno, članovi CISS-a su nakon dugog debatiranja odlučili da je jedini način da se riješi problem između Paralimpijskih i Olimpijskih igara gluhih taj, da se ili odrekne članstva u MPO-u ili da se odreknu Olimpijskih igara gluhih, te sudjeluju na Paralimpijskim igrama. Na svome kongresu u Sofiji/Bugarska 1993., delegati su predložili izvršnom odboru da ispita posljedice tih dviju opcija i preda izvješće na slijedećem Kongresu 1995. godine. CISS je zatražio MPO sve što je potrebno za sudjelovanje gluhih športaša na Paralimpijskim igrama, s obzirom na broj športaša, vrste natjecanja, prisustvo tumača i kontrolu natjecatelja. CISS se je također interesirao za eventualne posljedice, ako istupi iz MPO-a i ako bi to bio slučaj, hoće li MOO i dalje priznati održavanje Olimpijskih igara gluhih. MPO nije formalno odgovorio. Privatno je dao na znanje da mu je jako stalo da CISS ostane član MPO-a, ali je izjavio da se sudjelovanje CISS-a na Paralimpijskim igrama odgađa za kasnije. MOO je izjavio da ako CISS želi napustiti MPO može to učiniti, ako je to jaka želja njegovih članova. Također je izjavio da će MOO kao i do sada priznati CISS i Olimpijske igre gluhih. CISS-ovi delegati su neposredno poslije toga jednoglasno izglasali izlazak iz MPO-a.
Zašto gluhi trebaju posebna natjecanja?
Među gluhima postoji velika potreba za odvojenim igrama. Gluhi sebe ne smatraju invalidima, osobito ne u fizičkom smislu. Rađe se smatraju kao jedan dio kulturne i jezične manjine. Gluhi športaš je fizički zdrav i sposoban za natjecanja bez značajnih restrikcija, osim što za njega postoje komunikacijske barijere. U timskom športu i nekim pojedinačnim natjecanjima, gubitak sluha može ga ograničiti. Međutim ti nedostaci nestaju na Olimpijskim igrama gluhih. Športovi i njihova pravila poistovjećena su sa pravilima zdravih športaša. Nema specijalnih športova, i jedine adaptacije su da se zvučni signali pretvore u svjetleće. Npr. mi upotrebljavamo svjetlo za start. Za natjecatelje ne postoje nikakve restrikcije osim zahtjeva da svaki od njih mora imati nedostatak sluha od najmanje 55 dB u zdravijem uhu. Usporedimo li to sa Paralimpijskim igrama, tamo su mnoga natjecanja prilagođena potrebi športaša. Zbog velikog spektra fizičkih nedostataka, športaši moraju biti klasificirani prema svojim mogućnostima. To je kompliciran klasifikacijski sistem namijenjen da se stvori što normalnija mogućnost natjecanja. Kada za neki šport nema dovoljno natjecatelja, kategorije se mogu spojiti. Npr. postoji 8 kategorija za celebralne atletičare, 3 za slijepe, 9 za amputirce i jedna za mentalne. Za športaše sa ozlijeđenom kralježnicom, ima mnogo kategorija, ovisno o športu, a za plivanje postoji 10 kategorija. U Olimpijskim igrama gluhih, športaši se mogu natjecati i sporazumijevati sa drugima slobodno i bez tumača znakovnog jezika, osim kada su čujući suci u igri. Ako bi gluhi športaši sudjelovali na Paralimpijskim igrama, bio bi potreban veliki broj tumača znakovnog jezika, kako bi se uspješno savladala barijera komunikacije, inače bi gluhi športaši bili potpuno odvojeni od ostalih natjecatelja. Cilj Olimpijskih igara gluhih – ujediniti sve športaše – bio bi izgubljen. Paralimpijske igre već sada imaju striktno određen broj natjecatelja. Mnogi nisu željeli uključiti svoje športaše sa mentalnim hendikepom ( Specijalna olimpijada za mentalno hendikepirane športaše je privatna organizacija i nije dio MOO), zbog mogućeg večeg broja športaša. U Atlanti, blizu 4000 natjecatelja je sudjelovalo na Paralimpijskim igrama. Gluhi privuku oko 2500 natjecatelja. Očito je da Paralimpijske ne bi mogle apsorbirati toliki broj natjecatelja. Neki se športaši određenih hendikepa ne bi više mogli natjecati, da bi se manjem broju gluhih omogućilo natjecanje. Kao rezultat svi hendikepirani športaši bi time bili uskraćeni.
Zaključak
Bi li kombinacija svih invalidnih i gluhih športaša bila ekonomski povoljnija za Paralimpijske igre? Mi mislimo da ne bi. Dok su Olimpijske igre samo za zdrave športaše, teško je povjerovati da se svi športašisa invaliditetom mogu natjecati na Paralimpijskim igrama. Na Olimpijskim igrama postoje dva natjecanja, npr. 100 m sprint za žene i za muškarce. U Paralimpijskim igrama postoji puno veći broj natjecanja zbog klasifikaciskog sistema, tako ustvari imamo mnoštvo mini igara unutar Paralimpijskih igara. Ako gluhi sudjeluju postati će još jedno mini natjecanje , ali sa jednom velikom razlikom – gluhi bi bili odvojeni od ostalih natjecatelja zbog njihove različitosti u komunikaciji. Smanjenje troškova je samo iluzija. Ako bi se gluhi natjecali na Paralimpijskim igrama radije nego na Olimpijskim igrama gluhih, to ne bi smanjilo troškove održavanja igara. Štoviše, bilo bi skuplje. Momentalno Olimpijske igre gluhih se organiziraju vrlo ekonomično, gdje su glavni faktor troška teren za natjecanja i službene osobe. Stručnog tumača znakovnog jezika nije lako naći i vrlo su skupi. Trošak osposobljavanja oko tisuću tumača bio bi astronomski. Nadalje, tumači znakovnog jezika iako smanjujući barijeru komunikacije, ne mogu stvoriti okruženje bez barijera u kojima mi gluhi živimo. Najbolje što oni mogu učiniti za nas je drugorazredni pristup svemu onom u čemu ostali športaši mogu izravno uživati. Na postojećim Olimpijskim igrama gluhih koristi se samo nekoliko tumača za direktnu komunikaciju sa sucima. Sve druge komunikacije su između gluhih i tu tumači nisu potrebni. Kao grupa, gluhi ne pristaju ni u jednu grupu zdravih ili hendikepiranih športaša. Kad god smo bili integrirani, naše potrebe nisu mogle biti zadovoljene. Naša ograničenja nisu fizičke naravi, nego postoje oko nas, u socijalnoj sferi komunikacije. Među čujućima, bilo zdravim ili hendikepiranim, mi smo gotovo uvijek zapostavljeni, nevidljivi i bez pružene pomoći. Međutim među nama samima mi nemamo nikakva ograničenja.
Jerald M. Jordan
bivši predsjednik CISS-a
